Davne 1990 krenula sam sa učenjem tibetanske & kineske filozofije i medicine ~ tada sam upoznala svog Učitelja, tibetanskog lamu {našeg porekla ~ završio je naš medicinski fakuoltet, pa je završio medicinski fakultet u Pekingu i posle otišao u Lasu i tamo učio tibetansku medicinu} koji mi je bio oslonac u najtežim životnim situacijama, a 1997 mi i spasao život.
Dok sam bila u bolnici pred porodjaj, puno sam mislila na njega, jer mi je nedostajao sa svojim mudrim savetima, koje sam očajnički trebala jer me je uhvatila panika oko porodjaja jer je termin davno prošao, a trudova ni bilo kojih drugih naznaka za porordjaj nije bilo, iako su lekari govorili da je sve u redu sa bebom i da moramo još da čekamo iako nisu znali zašto se ništa ne dešava. Učitelj baš tada nije bio u Beogradu, već na lekarskom simpozijumu u Parizu, gde je vandredni profesor na njihovom medicinskom fakultetu.
Popodne, sedeći na balkonu, gledala sam u nebo i posmatrala oblake koji su bili neobičnih kontura. U jednom momentu se pojavio Učiteljov lik ~ bio je smiren i nasmejan ~ i meni je najednom bilo lakše i sav strah je nestao... te noći su krenuli trudovi...