Oblici intervencija pri lečenju bolesti zavisnosti:
Blagovremena intervencija svodi se na sprečavanje daljeg razvoja zloupotrebe droge kod onih osoba koje drogu upotrebljavaju na potencionalno opasan način, time što će se takvim osobama pružiti pomoć da prekinu ili smanje zloupotrebu droge. Smatra se da je najbolje da ovakav vid intervencije sprovode zdravstveni radnici, lekari, medicinske sestre i socijalni radnici.
Informisanje o štetnosti droge, prevencija teških posledica i intervencije nenasilnog karaktera imaju za cilj da se dopre do populacije zavisnika i osoba sa rizičnim ponašanjem, da se uspostavi međusobno poverenje, obezbedi osnovna pomoć, da se spreče ili smanje štetne posledice po zdravlje i da se započne sa terapijom onog trenutka kada je osoba za to spremna, bez nasilnog nametanja apstinencije. Kad je reč o intravenskom unošenju droge, pokušaj smanjenja posledica zloupotrebe droge svodi se na pokušaj prevencije prenošenja virusa HIV kao i drugih infekcija koje nastaju korišćenjem nesterilisanih igala i ostalog pribora za unošenje droge.
Detoksikacioni tretman pomaže zavisniku da prestane sa upotrebom opijata, čime se ujedno smanjuju simptomi odvikavanja od droge a rizik od komplikacija svodi na minimalnu meru, ponekad i upotrebom prepisanih lekova. Primenom samo ovog tretmana postižu se ograničeni rezultati. Stoga se ovaj tretman smatra početnom fazom, posle čega se primenjuju drugi oblici terapija sa ciljem apstinencije.
Savetovanje i psihoterapija, sastavni delovi većine oblika lečenja, podstiču promenu stila ponašanja i življenja i pomažu da se suzbije žudnja za uživanjem opojnih droga. Savetovanje je intenzivan međuljudski odnos lekara i pacijenta koji pacijentu pomaže da ostvari svoje ciljeve ili da uspešnije vodi svoj život. Pri savetovanju se koriste brojne metodologije i modeli kao što su motivacija, kognitivno-bihejvioralni modeli (socijalno učenje, prevladavanje stresa i kontrola osećanja), prevencija recidiva (povratku drogi), terapije na društvenom i porodičnom nivou. Psihoterapija je uglavnom dugotrajan proces sa ciljem razrešenja unutrašnjih problema i konflikata i uspostavljanja značajnih promena na psihološkom nivou.
Farmakoterapija podrazumeva upotrebu prepisanih lekova da bi se stanje vitalno ugroženih pacijenata stabilizovalo i smanjila ili potpuno izbacila upotreba određene opojne supstance. U ovu svrhu prepisuju se dve glavne vrste medikamenata: supstitucioni lekovi, koji su po svom sastavu slični opijatima i takođe uzrokuju zavisnost, i antagonisti opijata, koji nemaju opojni efekat i ujedno blokiraju efekat opijata. Obično se uz farmakoterapiju sprovode psihoterapije kao i drugi oblici lečenja.
Program samopomoći, sa ciljem apstinencije od alkohola i drugih opijata, suštinski predstavlja program društva za lečenje alkoholičara (Alcoholics Anonymous – AA), program u 12 etapa, ili prilagođene verzije tog programa. Svi ovi programi polaze od neophodnog priznanja od strane pacijenta da je nemoćan pred alkoholom/drogom, da je izgubio kontrolu nad svojim životom zbog alkohola/droge, da svoj život poverava “višoj sili”, pri čemu na moralnoj osnovi sagleda svoj život, ispravlja greške iz prošlosti i sam nudi pomoć drugima u prevazilaženju problema zavisnosti.
Usluge zvaničnih zdravstvenih i socijalnih ustanova – Mnogim pacijentima su takođe potrebne i druge usluge, kao što su lekarske i usluge ustanova za mentalno zdravlje, za stručnu obuku, zapošljavanje i stambeno zbrinjavanje, kao i pravne usluge.
Kontinuirano lečenje / Rehabilitacija – Kako lečenje odmiče, tako opada intenzitet terapije a završni deo lečenja predpostavlja individualnu i grupnu podršku da bi se sprečio povratak upotrebi droge. Potpuna rehabilitacija i reintegracija zahteva napore u svim nivoma društva.
izvor